Prve godine moga školovanja

 Dvije tisuće osamnaeste godine počelo je moje malo školsko putovanje. Bio je to za mene čudesan i nezaboravan dan, dan kada sam postala mali prvaš.

Sjećam se tog rujanskog, pomalo prohladnog jutra kada sam prvi put na svoja mala leđa stavila tešku školsku torbu. Mama me je hrabrila i tješila , ali moje uzbuđenje i strah bio je sve veći. Onog trena kada sam stigla u razred i ugledale svoje prijateljice osjećala sam olakšanje, znala sam da na ovom putu neću biti sama. Učiteljica nas je upoznala te je sretno gledala naša sramežljiva lica. Slijedio je za mene posebno težak trenutak, a to je bilo odvajanje od roditelja. Nije bilo plača, bili smohrabri i snažno krenuli naprijed prema novim izazovima.

I tako dan za danom, godina za godinom ti mali preplašeni prvaši kojima je sve bilo zastrašujuće stigli su ponosni do petog razreda. Kada nas pogledam, vidim nešto drugačije, mi više nismo djeca.
 

Ivana Marinović, 5.b

Životni put Hajre Alispahića

Život Hajre Alispahića započinje 5. svibnja 1948. godine u malom mjestu Oborci u BIH. Bio je čovjek čija je priča isprepletena ljubavlju prema obitelji i životu. Još kao mala beba seli se s roditeljima i braćom u Banja Luku gdje je odrastao u ljubavi prema majci i divljenju prema svom marljivom ocu. S unucima je često dijelio priče iz djetinjstva. Hajra je rano razvio ljubav prema prirodi često loveći ribe s braćom pored malog izvora, čak i vlastitim rukama. U osnovnoj školi pokazuje talent za gimnastiku, a slobodno vrijeme provodi u vožnji bicikla i druženju s prijateljima. Bio je zaljubljenik u povijest i rado je prenosio svoja znanja kroz priče iz djetinjstva kao i života uopće, ali i trikovima i običajima.

Pričajući o svom djetinjstvu, Hajra ne izostavlja očev ruksak. U tom je ruksaku njegov otac donosio hranu za obitelj u vremenima nestašice. Hajri je to značilo sreću i hrabrost njegova oca kojeg je često nazivao pustolovom. Više je puta izrazio želju da upravo on naslijedi taj ruksak. Otac mu je bio uzor, isto kao što je sada i on meni.

Nakon završene srednje škole upoznao je Zdravku, ljubav svog života s kojom će osnovati obitelj. Njihova ljubav rezultirala je rođenjem sina Damira. Hajra je u to vrijeme radio kao trgovački putnik i trgovac putujući često izvan granica zemlje, poput posjeta Austriji ili Italiji. Obitelj je tako živjela u Banja Luci. Strast prema životinjama, prirodi, kuhanju, čitanju, rješavanju križaljki i popravcima malih nezgoda u kući bili su sastavni dio njegova života. Kad je rođena njegova kći Adela, moja mama, bio je već iskusni trgovac. Zbog ratnih okolnosti obitelj je napustila Banja Luku i doselila se u Blato na otoku Korčuli gdje su inače ljetovali. Ondje su otvorili malu trgovinu, a po završetku rata vraćaju se u svoj rodni kraj dok Adela ostaje živjeti u obiteljskoj kući u Blatu sa svojom obitelji. Međusobno smo se često posjećivali.

Danas bih rekla da je Hajra bio čovjek raznovrsnih interesa, sve ga je zanimalo. Posebno me oduševljavala njegova posvećenost supruzi, volio ju je više od svega, bili su nerazdvojni. Uvijek je nosio osmijeh na licu, bio je poznat po svojoj šaljivosti i vedrom duhu. Nikad nije pokazivao ljutnju ili tugu, uvijek je bio smiren. Njegova ljubav prema obitelji bila je nezamjenjiva, unuke je nazivao različitim nadimcima pokazujući im tako ljubav. Često me nazivao „moja bevanda“ jer mu je upravo to bilo najdraže piće.

S vremenom je došlo i teško razdoblje, Hajra je imao nekoliko operacija, a ona posljednja promijenila je sve. U listopadu 2023. godine završava njegov životni put, a u našim srcima ostaje samo velika praznina. Njegov smijeh, ljubaznost, poštenje, marljivost, iskrenost i ljubav prema životu ostavili su neizbrisiv trag u našim životima. Ostavio nam je nezamjenjive uspomene, lekcije o poštovanju i bezuvjetnoj ljubavi prema obitelji. Njegove će priče zauvijek živjeti u našim srcima.

                                                                                                                                               Ena Vincetić, 8.b